Tko je ManMachine
ManMachine je zagrebački synthpop projekt iza kojeg stoji glazbenik Goran Uroić i njegov vjerni sintesajzer Roland XP50. Njegova glazba spaja plesne ritmove osamdesetih, zarazne melodije i hladnu elektroniku koja priziva atmosferu distopijskih filmskih soundtrackova.
U središtu ManMachineova zvuka nalazi se spoj nostalgije i futurizma. Melodije koje lako ostaju u glavi susreću se s mračnijim sintesajzerskim teksturama, stvarajući glazbu koja istodobno poziva na ples i budi osjećaj blage nelagode.
ManMachine se oslanja na nasljeđe synthpopa i elektroničke glazbe osamdesetih, ali njegov pristup nije tek jednostavno oživljavanje prošlosti. Uroić gradi vlastiti zvučni svijet u kojem se plesna energija isprepliće s melankolijom i retrofuturističkom estetikom.
Goran Uroić i Roland XP50
„ManMachine su Goran Uroich i Roland XP50. Stop.“
Tako glasi najkraća i možda najpreciznija biografija ovog zagrebačkog projekta.
Goran Uroić i njegov Roland XP50 čine kreativnu jezgru ManMachinea. Iz jednog instrumenta nastaje čitav glazbeni svijet ispunjen sintesajzerskim melodijama, ritmičkim sekvencama i elektroničkim atmosferama.
Uroićev pristup temelji se na jednostavnoj, ali učinkovitoj kombinaciji pamtljivih melodija i hladnijih elektroničkih aranžmana. Upravo taj kontrast daje ManMachineu prepoznatljiv karakter.
„Now I’m Immortal“ – početak diskografske priče
Debitantski album „Now I’m Immortal“ objavljen je 2011. godine i predstavlja početak diskografske priče ManMachinea.
Već sam naslov albuma dobro se uklapa u estetiku projekta, u kojoj se susreću tehnologija, futurizam, ljudske emocije i svojevrsna fascinacija mračnijom stranom suvremenog svijeta.
Glazbeno, ManMachine se kreće između synthpop melodioznosti, plesne elektronike i atmosfera koje podsjećaju na filmsku glazbu znanstvenofantastičnih ostvarenja.
„Almost Better Than Silence“ i daljnji razvoj
Nakon prvijenca uslijedilo je izdanje „Almost Better Than Silence“, kojim je ManMachine nastavio razvijati svoj prepoznatljivi elektronički izraz.
U središtu ostaju sintesajzerske melodije, ritmovi nadahnuti osamdesetima i spoj plesne energije s melankoličnim ugođajem.
ManMachine pritom pokazuje kako synthpop može biti istodobno pristupačan i pomalo uznemirujući, bez potrebe za složenim aranžmanima ili velikom instrumentalnom postavom.
„I Hate Human Race“, „Two Songs About Death“ i „What If There’s Nothing There?“
Među kasnijim izdanjima projekta nalaze se „I Hate Human Race“, „Two Songs About Death“ i „What If There’s Nothing There?“.
Već sami naslovi otkrivaju važan dio ManMachineova identiteta. Iza plesnih ritmova i lako pamtljivih melodija kriju se mračniji motivi, egzistencijalna pitanja i distopijska atmosfera.
Upravo je taj kontrast jedna od najzanimljivijih karakteristika projekta. Glazba može zvučati vedro i plesno, dok njezin ugođaj i tematika istodobno sugeriraju nešto znatno hladnije i tjeskobnije.
ManMachine tako gradi vlastitu verziju synthpopa u kojoj nostalgija za osamdesetima nije odvojena od suvremenih osjećaja nesigurnosti i otuđenja.
Synthpop, darkwave i zvuk osamdesetih
Zvuk ManMachinea najlakše je smjestiti na sjecište synthpopa, darkwavea i elektroničke glazbe.
Plesni ritmovi, izražene sintesajzerske melodije i retrofuturistička produkcija prizivaju zlatno razdoblje elektroničkog popa, dok hladniji zvučni slojevi donose mračniju atmosferu.
Posebno mjesto zauzimaju melodije koje Uroić izvlači iz svojeg Rolanda. One su često jednostavne i zarazne, ali okružene zvukovima koji stvaraju osjećaj napetosti i neizvjesnosti.
Rezultat je glazba koja bi se jednako dobro uklopila na plesni podij alternativnog kluba i u soundtrack nekog zamišljenog distopijskog filma.
ManMachine uživo
Koncerti ManMachinea prilika su da se njegova elektronička glazba doživi u neposrednijem, klupskom okruženju.
Plesni ritmovi, sintesajzerske melodije i mračnija atmosfera stvaraju spoj koji posebno dolazi do izražaja pred publikom sklonom synthpopu, darkwaveu i alternativnoj elektronici.
Bez velike instrumentalne postave, ManMachine se oslanja na ono što čini samu srž projekta – Gorana Uroića, Roland XP50 i prepoznatljiv zvuk koji povezuje nostalgiju osamdesetih s distopijskom budućnošću.
Info
🎤 Izvođač: ManMachine
📍 Zagreb, Hrvatska
🎵 Žanr: synthpop • darkwave • elektronika • retro synth
💿 Diskografija: Now I’m Immortal (2011.) • Almost Better Than Silence • I Hate Human Race • Two Songs About Death • What If There’s Nothing There?
🎹 Autor i izvođač: Goran Uroić
🎛️ Instrument: Roland XP50
⭐ Poznat po: spoju plesnih ritmova osamdesetih, zaraznih sintesajzerskih melodija, hladne elektronike i distopijske atmosfere
Predstojeća događanja
ARAB STRAP – škotski majstori melankolije premijerno u Hrvatskoj uz MANMACHINE
Vintage Industrial Bar | Zagreb | 24.11.2026. 20:00
Jedan od najposebnijih bendova britanske alternativne scene donosi večer melankolije, humora i sirovih emocija, uz synthpop zagrijavanje ManMachinea.
