Ko je ManMachine
ManMachine je zagrebački synthpop projekat iza kojeg stoji muzičar Goran Uroić i njegov verni sintisajzer Roland XP50. Njegova muzika spaja plesne ritmove osamdesetih, zarazne melodije i hladnu elektroniku koja priziva atmosferu distopijskih filmskih soundtrackova.
U središtu zvuka ManMachinea nalazi se spoj nostalgije i futurizma. Melodije koje lako ostaju u glavi susreću se sa mračnijim sintisajzerskim teksturama, stvarajući muziku koja istovremeno poziva na ples i budi osećaj blage nelagode.
ManMachine se oslanja na nasleđe synthpopa i elektronske muzike osamdesetih, ali njegov pristup nije tek jednostavno oživljavanje prošlosti. Uroić gradi sopstveni zvučni svet u kojem se plesna energija prepliće sa melanholijom i retrofuturističkom estetikom.
Goran Uroić i Roland XP50
„ManMachine su Goran Uroich i Roland XP50. Stop.“
Tako glasi najkraća i možda najpreciznija biografija ovog zagrebačkog projekta.
Goran Uroić i njegov Roland XP50 čine kreativno jezgro ManMachinea. Iz jednog instrumenta nastaje čitav muzički svet ispunjen sintisajzerskim melodijama, ritmičkim sekvencama i elektronskim atmosferama.
Uroićev pristup zasniva se na jednostavnoj, ali efektnoj kombinaciji pamtljivih melodija i hladnijih elektronskih aranžmana. Upravo taj kontrast daje ManMachineu prepoznatljiv karakter.
„Now I’m Immortal“ – početak diskografske priče
Debitantski album „Now I’m Immortal“ objavljen je 2011. godine i predstavlja početak diskografske priče ManMachinea.
Već sam naslov albuma dobro se uklapa u estetiku projekta, u kojoj se susreću tehnologija, futurizam, ljudske emocije i svojevrsna fascinacija mračnijom stranom savremenog sveta.
Muzički, ManMachine se kreće između synthpop melodičnosti, plesne elektronike i atmosfera koje podsećaju na filmsku muziku naučnofantastičnih ostvarenja.
„Almost Better Than Silence“ i dalji razvoj
Nakon prvenca usledilo je izdanje „Almost Better Than Silence“, kojim je ManMachine nastavio da razvija svoj prepoznatljivi elektronski izraz.
U središtu ostaju sintisajzerske melodije, ritmovi inspirisani osamdesetim i spoj plesne energije sa melanholičnim ugođajem.
ManMachine pritom pokazuje kako synthpop može biti istovremeno pristupačan i pomalo uznemirujući, bez potrebe za složenim aranžmanima ili velikom instrumentalnom postavom.
„I Hate Human Race“, „Two Songs About Death“ i „What If There’s Nothing There?“
Među kasnijim izdanjima projekta nalaze se „I Hate Human Race“, „Two Songs About Death“ i „What If There’s Nothing There?“.
Već sami naslovi otkrivaju važan deo identiteta ManMachinea. Iza plesnih ritmova i lako pamtljivih melodija kriju se mračniji motivi, egzistencijalna pitanja i distopijska atmosfera.
Upravo je taj kontrast jedna od najzanimljivijih karakteristika projekta. Muzika može zvučati vedro i plesno, dok njen ugođaj i tematika istovremeno sugerišu nešto znatno hladnije i teskobnije.
ManMachine tako gradi sopstvenu verziju synthpopa u kojoj nostalgija za osamdesetim nije odvojena od savremenih osećaja nesigurnosti i otuđenja.
Synthpop, darkwave i zvuk osamdesetih
Zvuk ManMachinea najlakše je smestiti na preseku synthpopa, darkwavea i elektronske muzike.
Plesni ritmovi, izražene sintisajzerske melodije i retrofuturistička produkcija prizivaju zlatno razdoblje elektronskog popa, dok hladniji zvučni slojevi donose mračniju atmosferu.
Posebno mesto zauzimaju melodije koje Uroić izvlači iz svog Rolanda. One su često jednostavne i zarazne, ali okružene zvukovima koji stvaraju osećaj napetosti i neizvesnosti.
Rezultat je muzika koja bi se podjednako dobro uklopila na plesni podijum alternativnog kluba i u soundtrack nekog zamišljenog distopijskog filma.
ManMachine uživo
Koncerti ManMachinea prilika su da se njegova elektronska muzika doživi u neposrednijem, klupskom okruženju.
Plesni ritmovi, sintisajzerske melodije i mračnija atmosfera stvaraju spoj koji posebno dolazi do izražaja pred publikom sklonom synthpopu, darkwaveu i alternativnoj elektronici.
Bez velike instrumentalne postave, ManMachine se oslanja na ono što čini samu srž projekta – Gorana Uroića, Roland XP50 i prepoznatljiv zvuk koji povezuje nostalgiju osamdesetih sa distopijskom budućnošću.
Info
🎤 Izvođač: ManMachine
📍 Zagreb, Hrvatska
🎵 Žanr: synthpop • darkwave • elektronika • retro synth
💿 Diskografija: Now I’m Immortal (2011.) • Almost Better Than Silence • I Hate Human Race • Two Songs About Death • What If There’s Nothing There?
🎹 Autor i izvođač: Goran Uroić
🎛️ Instrument: Roland XP50
⭐ Poznat po: spoju plesnih ritmova osamdesetih, zaraznih sintisajzerskih melodija, hladne elektronike i distopijske atmosfere
Predstojeći događaji
ARAB STRAP – škotski majstori melanholije premijerno u Hrvatskoj uz ManMachine
Vintage Industrial Bar | Zagreb | 24.11.2026. 20:00
Jedan od najposebnijih bendova britanske alternativne scene donosi veče melanholije, humora i sirovih emocija, uz synthpop zagrevanje ManMachinea.
